SUOČAVANJE S AKADEMSKIM STRESOM I AKTIVNOSTI U SLOBODNOM VREMENU UČENIKA

Ovaj post je osvrt na članak Suočavanje s akademskim stresom i aktivnosti u slobodnom vremenu učenja iz 2004.godine autora: Ingrid Brdar i Darka Lončarića. 
Članak je dostupan na: 

http://hrcak.srce.hr/16246

Stres je više nego ikad prije, postao svakodnevni dio života većine učenika. Prethodna istraživanja su pokazala porast izloženosti visokoj razini stresa učenika sa 27% 1988. godine, na 50% ispitanika 1999. godine. Stoga je razumljiv interes za razlozima zašto je došlo do porasta stresa, ali možda još bitnije od toga je na koji način se učenici mogu učinkovito nositi sa stresom. Upravo iz tog razloga sam i odabrao ovaj članak, kako bi pobliže prikazao rezultate svima koji su i sami suočeni sa akademskim stresom. Nadam se da će te na kraju ovog posta dobiti bolji uvid u povezanosti slobodnih aktivnosti s tehnikama suočavanja sa stresom.

Za početak kao izvore stresa možemo navesti manjak slobodnog vremena i loše organizirano slobodno vrijeme, prekobrojne obveze, konflikti između raznih socijalnih uloga kao i dosadu. Dosada je značajniji izvor stresa kod mladih jer su oni u konstantnom traženju određene razine stimulacije i aktivnosti. Bitno je za napomenuti da se slobodne aktivnosti odvijaju u vrijeme kada čovjek ne radi (škola, posao…) te su dobrovoljne, intrizično smo motivirani za njih, te zahtijevaju veći stupanj inicijative, organizacije i regulacije aktivnosti. Postoje i dokazi da relaksirajuće aktivnosti značajno utječu na ljudski život te su važan izvor dobrobiti za fizičko pa tako i psihičko zdravlje.
Ovim člankom pokušalo se istražiti povezanost sudjelovanja u slobodnim aktivnostima učenika sa njihovom sposobnošću nošenja sa stresom.

U ispitivanju je sudjelovalo 455 učenika od toga 260 učenika viših razreda osnovne škole, te 195 učenika srednje škole. Podjednako su bila zastupljena oba spola u uzorku i po dobnim skupinama.
Učenici su ispunili dva upitnika: Upitnik o Strategijama suočavanja sa neuspjehom u školi i Upitnik o načinu provođenja slobodnog vremena. Korištena je klaster analiza kako bi se učenici klasificirali na temelju svojih slobodnih aktivnosti.

Dobivena su četiri klastera ili grupe učenika ovisno o načinu provođenja svog slobodnog vremena: 

• Prva grupa obuhvaća učenike koji najviše slobodnog vremena provode u zabavi i relaksaciji. To je najstarija grupa učenika koja ujedno ima i najgori školski uspjeh i najniži rezultat na strategiji rješavanja problema.
• Druga grupa čine učenici koji ne provode većinu slobodnog vremena radeći određene strukturirane aktivnosti. Tu skupinu čine mlađi učenici boljeg školskog uspjeha, ali kada dobiju lošiju ocjenu najmanje traže socijalnu podršku i najmanje se oslanjaju na strategiju zaboravljanja.
• Treću grupu čine učenici koji najviše slobodnog vremena provode u čitanju knjiga i odlascima u kazališta. Ta skupina obuhvaća starije učenike prosječnog školskog uspjeha koji su skloniji traženju socijalne podrške od prijatelja i roditelja. Također ni oni nisu skloni zaboravljanju loše ocjene.
• Četvrta grupa obuhvaća učenike koji su najmanje skloni socijalno nepoželjnim oblicima zabave(kafići,disko,konzumiranje opijata), a najviše slobodnog vremena provode u sportskim aktivnostima. Ta je grupa učenika najmlađa ii ma najbolji školski uspjeh, a u svim strategijama suočavanja sa akademskim stresom ima najviše rezultate.
  

Ove se grupe razlikuju po spolu i dobi. Najmlađi se najviše bave sportskim aktivnostima, a stariji provode najviše vremena u zabavi. Učenice i učenici podjednako vremena provode u zabavnim aktivnostima.  U osnovnoj školi trećina učenika pripada grupi koja se bavi sportskim aktivnostima, dok se taj broj značajno  smanjuje u srednjoj školi oko 9%. Starije adolescente trebalo bi poticati da se više bave sportskim aktivnostima kako bi se smanjio broj učenika koji sudjeluju u nepoželjnoj zabavi( čak polovica učenika srednjih škola).

Pokazalo se da učenici koji većinu vremena provode u kafićima imaju veću mogućnost konzumiranja raznih opijata, dok kod učenika koji se bave nekom slobodnom sportskom aktivnošću je značajno manja. Taj rizik, konzumiranja opijata, se dodatno povećava što su adolescent više izloženi stresnim životnim događajima. Adolescenti koji u djetinjstvu nisu usvojili metode regulacija emocija, najvjerojatnije će pribjeći neprimjerenim eksternalnim načinima regulacije emocija poput pušenja cigareta, alkohola i konzumiranju opijata. Istraživanja navode da se takve neadaptivne strategije manje upotrebljavaju u složnim obiteljima i obiteljima koje znaju izraziti svoje emocije i rješavaju konflikte. . Iako je važna podrška obitelji, pokazalo se da utjecaj vršnjaka više utječe na mogućnost negativnih slobodnih aktivnosti. Također pokazalo se da bi roditelji trebali nadzirati izbor slobodne aktivnosti svoje djece, kako bi smanjili nepoželjno ponašanje.

Četiri grupe ispitanika ne razlikuju se u samopoštovanju i anksioznosti, pa se da zaključiti d ate karakteristike nisu povezane s aktivnostima kojim se bave u slobodno vrijeme. Socijalnu podršku najviše traže učenici koji se bave sportom kao i oni koji vole kulturu i čitanje. Grupa koja većinu vremena provodi u zabavi u manjoj se mjeri služi socijalnom podrškom kao načinom suočavanja sa stresom. To se može protumačiti na način da su njihovi odnosi s prijateljima površni te da im zato ne govore o svojim problemima i ne traže njihovu podršku. Grupa koja najmanje vremena provodi u strukturiranim aktivnostima, također ne traži  socijalnu podršku te imaju najveću anksioznost od sve četiri skupine.

Dva su razloga zašto je ljudima potrebno slobodno vrijeme: prvi je aktivnost i izazovi, a drugi pasivno oporavljanje.Na primjeru sporta, učenici provode svoje slobodno vrijeme savladavajući izazove na koje se u potpunosti usredotočuju, te im to smanjuje napetost. S druge strane zaboravljanje akademskih stresova bi se moglo smatrati pasivnim oporavljanjem.

Iz ovoga se da zaključiti da je odabir slobodne aktivnosti bitan čimbenik u nošenju sa stresom. Nadalje pokazalo se da su učenici koji se bave sportskim aktivnostima najučinkovitiji u nošenju sa stresom, dapače imaju i najbolji školski uspjeh. Dok učenici koji su nezainteresirani za slobodne aktivnosti, kao i učenici koji provode vrijeme u zabavi, skloniji stresu radi dosade, te upravo iz tog razloga češće pribjegavaju korištenju opijata i nepoželjnim oblicima ponašanja.Na kraju smatram da je bitno naglasiti utjecaj obitelji na izbor slobodnih aktivnosti, te na važnost obiteljske podrške te izražavanja emocija i rješavanje konflikata kao važnih modifikatora stresa. Kao budući učitelji trebali bi osvjestiti kako roditelje pa tako i djecu oko izbora njihove slobodne aktivnosti, te osim toga spomenuti im značajan utjecaj stresa na djecu te kako oni kao obitelj mogu pomoći svojoj djeci u savladavanju raznih prepreka na putu prema sretnom djetinjstvu i obrazovanju.

U kojoj mjeri su Vam slobodne aktivnosti pomogle u nošenju sa stresom? Koje su to slobodne aktivnosti bile?
Slažete li se sa tvrdnjom  da su učenici koji svoje slobodno vrijeme provode u zabavi(kafići,disko...) su skloniji rizičnijim ponašanju( konzumiranje alkohola, opijata) od svojih vršnjaka koji se aktivno bave strukturiranim aktivnostima(sport,čitanje knjiga,kazalište...)?

Reference:Brdar, I. i Lončarić, D. (2004). Suočavanje s akademskim stresom i aktivnosti u slobodnom vremenu učenika. Društvena istraživanja, 13, 967-988.

UTJECAJ FONTA NA ČITANJE OSOBA S DISLEKSIJOM

Ovaj post je osvrt na članak Utjecaj fonta na čitanje osoba s disleksijom iz 2016.godine, autora Matija Čagalj, Paula Kriličić, Tina Perić, Ana Šimir, Mateja Usorac

Članak je dostupan na http://hrcak.srce.hr/161789

Čitanje je iznimno važno u svakodnevnom životu svakog pojedinca jer izravno utječe na akademski uspjeh pa tako i na samo-ostvarenje same osobe. Iz tog razloga osobama sa disleksijom je u samom početku otežana situacija radi njihovih poteškoća, zato smatram da je potrebno posvetiti više vremena načinima na kojim bi se disleksičnim osobama moglo olakšati savladavanje vještine čitanja. Upravo zato je i zanimljiv ovaj članak jer nam daje uvid u moguća rješenja tj. načine na koje bi mogli pomoći takvim osobama, ali također i boljem razumijevanju njihovog problema.
 Čitanje je vještina koja većini čitača dolazi prirodno te ne stvara nikakav problem, ali ustvari je vrlo složen proces koji zahtjeva koordinaciju niza aktivnosti. Odvija se tako da osoba skokovito pomiče pogled od jedne do druge točke u tekstu. Točke na kojima se pogled zadržava nazivaju se fiksacijama, a pokreti između tih točaka sakadama. Kada djete koje inače ima uredne kognitivne sposobnosti pokazuje da se unatoč uloženom većem trudu od vršnjaka i dalje bori sa čitanjem pretpostavlja se da ima disleksiju. Disleksija se ne očituje samo u percepciji pisanih simbola već i u procesiranju auditivnih informacija.

Istraživanja su pokazala kako osobe s disleksijom imaju teškoće u prepoznavanju pojedinih slova zbog otežanog usmjeravanja pažnje na bitne karakteristike. Takve osobe ne mogu zanemariti beznačajne podražaje te zato dolazi do sporije obrade informacija. Za primjer takve vizualne smetnje mogu se uzeti neke karakteristike fontova poput razmaka, veličina slova, dodatne linije, visina slova od početka do središnje linije te međusobno razlikovanje slova. Kako bi se olakšalo čitanje ljudima s disleksijom osmišljeni su fontovi koji na neki način bolje ističu razlike među slovima. Primjer takvog fonta je Dyslexie.

Autori teksta upravo su taj font koristili u svojem istraživanju. Na uzorku od 8 odraslih ljudi s disleksijom prosječne dobi 21,6 godina provedeno je istraživanje na koji način tri različita fonta utječu na brzinu čitanja, te na njihov subjektivni dojam, tj. koliko im je ugodno bilo čitati tekst s pojedinim fontom. Osim Dyslexie korišteni su još i vrlo uobičajeni Times New Roman te Arial ali u nakošenom (italic) stilu koji se pretpostavlja da disleksičnim osobama stvara velike poteškoće u čitanju. Istraživanje je provedeno uz pomoć eye-tracking uređaja dok se subjektivni dio proveo upitnikom.

Rezultati mjereni uređajem su bili gotovo podjednaki unatoč pretpostavki da će font prilagođen osobama s disleksijom postići bolje rezultate. Također ispitanici su u upitniku subjektivnoga doživljaja fonta ocijenili Times New Roman i Dyslexie podjednako. Smatra se da su ispitanici zbog učestalosti pojavljivanja i navike čitanja Times New Romana ocijenili ga kao ugodnim za čitanje dok su se s druge strane prvi put susreli s prilagođenim fontom Dyslexie. Iz toga se da zaključiti da vizualne karakteristike Dyslexiea doista pozitivno utječu na smanjeno umaranje pri čitanju osoba s disleksijom. Kada bi se dala mogućnost ispitanicima na prilagodbu na novi font možda bi postigao mnogo bolje rezultate. Jedna od zanimljivosti koje je istraživanje pokazalo je da iako su ispitanici potvrdili da preferiraju Dyslexie nebi ga koristili u svakodnevnom životu zbog straha od neprihvačanja profesora i kolega.
Na kraju zaključujem kako bi svaki učitelj morao raspolagati znanjem, kako prepoznati disleksiju kod djece - te ono možda još bitnije, kako im pomoći? Vjerujem da uz potrebnu pomoć ti učenici mogu napredovati jednakom brzinom kao i svoji vršnjaci, tj. može im se pomoći da se bolje uklope u društvo,da okolina ne gleda na njihov problem kao nešto strašno, kako se i u njima samima ne bi stvorio osjećaj manje vrijednosti.

To nas dovodi do pitanja koliko je disleksija prihvaćena u našem društvu te razumijemo li mi probleme koje osobe s disleksijom prolaze?

 Koliko ste vi sami upoznati s tom problematikom te smatra te li da bi možda prilagođene fontove trebali uvesti u školskim udžbenicima?

Reference: Čagalj M., Kriličić P., Perić T., Šimir A. i Usorac M. (2016). Utjecaj fonta za čitanje osoba s disleksijom, Logopedija Vol. 6 No. 1, 1-5 
:

Čega smo se bojali kada smo bili djeca? Važnost iskustava budućih odgajatelja za njihov rad s djecom

Aspekt odgojno-obrazovnog rada kojemu bi se neupitno trebala posvetiti posebna pažnja, osobito kada je riječ o odgajateljima djece rane i predškolske dobi, jest upravo ličnost odgojno-obrazovnog djelatnika. Naime, osim brojnih teorijskih postavki koje potvrđuju da kvalitetu odgoja određuju različita psihološka i pedagoška znanja odgajatelja, ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da odgajatelj na dijete djeluje čitavom svojom osobom, dakle ne samo onim što zna, nego i onim što jest, što podrazumijeva strukturu ličnosti odgajatelja, njegov životni stil, preferencije, stavove i vrijednosti koje njeguje i cijeni. Iz toga proizlazi zaključak da djetetu za zdrav i pravilan rast i razvoj treba druženje s kvalitetnom odraslom osobom, a to odgajatelj može postati osvještavanjem svojih vrlina i mana. Tim povodom autorice S. T. Vorkapić i I. Knapić su provele istraživanje na temu strahova iz djetinjstva kod budućih odgajatelja.

U kontekstu strahova i anksioznosti nameće se logičan zaključak da odgajatelj, kao osoba koja je u svakodnevnom intenzivnom kontaktu s djecom rane i predškolske dobi, mora biti emocionalno stabilna osoba koja je eventualne malobrojne strahove iz djetinjstva uspješno prevladala i čija ličnost u sebi ne krije tragove anksioznih poremećaja. Upravo stoga odgajatelj mora u središtu svog odgojno-obrazovnog djelovanja imati dijete, njegove potrebe i interese, kao i cjelovit razvoj svakog djeteta, a to neće biti u mogućnosti ukoliko je zaokupljen vlastitom nesigurnošću i strahovima.

Najjednostavnija definicija straha jest ona prema kojoj strah predstavlja neugodan osjećaj koji se javlja u pojedincu u trenutku suočavanja s nekim vanjskim objektom (živa osoba, životinja, situacija, zvuk, miris) ili unutarnjim sadržajem (strašne osobe, duhovi, čudovišta, opasne ili potencijalno opasne situacije) koji osoba u sebi stvori.  Nadalje, strah možemo definirati i kao normalnu reakciju na prijetnju iz okoline, a razlikuje se od anksioznosti u interpretaciji prijetnje kao neposredne te prema prirodi fiziološkog uzbuđenja kao alarmne reakcije.  Razlog „prerastanja“ strahova leži u kognitivnim sposobnostima koje se povećavaju sukladno dobi djeteta, odnosno djeca postupno uče razumjeti razliku između prave opasnosti i onoga što ne može nanijeti ozbiljnu štetu, te kako se zaštititi.

Prema klasifikaciji strahova djece rane i predškolske dobi, razlikuju se sljedeće vrste strahova:

a) Urođeni (separacijski strah, strah od nepoznatih osoba, strah od iznenadnih i jakih zvukova)

b) Socijalizacijski ( strah od gubitka, napuštenosti i odvajanja, koji možemo povezati sa strahom od gubitka ljubavi)

c) Naučeni strahovi (strah od životinja, strah od liječnika, strah od pljačkaša, otmičara i lopova, strah od vremenskih nepogoda, strah od imaginarnih bića, a prisutni su i noćni strahovi i more)

d) Egzistencijalni strahovi (strah od bolesti i nesreća i strah od nasilja koji u svojoj podlozi ima negativno iskustvo u neposrednom okruženju)

Na temu strahova iz djetinjstva provedeno je istraživanje nad 86 studenata Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja pri Učiteljskom fakultetu u Rijeci. Studenti su bili u dobi od 18 do 29 godina. Istraživanje se provelo tako da su studenti pismeno naznačili na popisu 36 najčešćih predškolskih strahova koje su doživjeli, te su ih nakon toga rangirali po intezitetu. Također dobili su mogućnost nadodati neki strah ukoliko nije bio naveden. Cilj istraživanja bio je utvrditi strahove o kojima su studenti izvjestili, analizirati odnos doživljenih strahova s varijablama dobi i analizirati intezitet strahova o kojima su studenti izvjestili da su ih doživjeli.

Naposljetku, najintenzivniji strah iz predškolskog perioda o kojem su studenti retrospektivno izvijestili jest Strah od pauka, a zatim slijede: Strah od liječnika, zubara, Strah od oluje, grmljavine, munje, Strah od imaginarnih bića (vraga, duhova, čudovišta, vampira, babaroga), Strah od opasnih osoba (otmičara, ubojica, provalnika, zlih ljudi, silovatelja, terorista, pedofila, narkomana i alkoholičara), a na 5. mjestu po rangu nalazi se Strah od mračnih prostora, ulica, biti kod kuće u mraku. O najviše doživljenih strahova u djetinjstvu izvjestili su mlađi studenti za razliku od njihovih starijih kolega koji su izvjestili o nešto manjem broju strahova. Ta pojava se može objasniti činjenicom da je bio malen broj ispitanika te je u tom slučaju taj fenomen zanemariv.

U zaključku s obzirom da je predškolski period iznimno osjetljivo razdoblje u životu svakog djeteta, što ujedno znači i period intenzivnog razvoja različitih sposobnosti na kognitivnom, psihomotornom i afektivnom polju. U svemu tome, vrlo je bitan i sam odgajatelj kao model i uzor, koji svojim vlastitim ponašanjima i reakcijama daje primjer što predstavlja najsnažnije odgojno sredstvo. Kvalitetan i savjestan odgajatelj kontinuirano bi trebao usavršavati svoje profesionalne kompetencije, ali i svoju osobnost neprestano preispitujući i osvještavajući svoju implicitnu pedagogiju, odnosno skriveni kurikulum kojim na djecu svoje odgojno-obrazovne skupine snažno utječe prenoseći im vrijednosti, stavove i ponašanja koje i sam njeguje.

Smatrate li da strahovi iz predškolskog razdoblja utječu na vaš sadašnji život te u kojoj mjeri? Mislite li da su dječji strahovi opravdani? Također, u kojoj mjeri roditelji utječu pozitivno ili negativno na strahove kod svoje djece?

Školski uspjeh mladih adoloscenata: važnost uloge osobnih i obiteljskih čimbenika

Školski uspjeh djece određuje njihovu mogućnost daljnjeg školovanja, tj. odabira zanimanja te stoga to ima veliki utjecaj na kvalitetu njihovog budućeg života. Na školski uspjeh utječu osobni čimbenici poput temperamenta, sposobnosti emocionalne regulacije i sposobnosti prilagodbe, ali mogu utjecati i vanjski čimbenici poput obitelji, škole i vršnjaka.

Upravo ovim problemom pozabavile su se autorice I. Macuka i I. Burić u članku Školski uspjeh mladih adoloscenata: važnost uloge osobnih i obiteljskih čimbenika. Cilj istraživanja je bio utvrditi korelaciju između osobnih i obiteljskih čimbenika na sveukupni školski uspjeh adoloscenata. U istraživanju je sudjelovalo 553 djece (275 učenica i 278 učenika) prosječne dobi od 13 godina, čiji su roditelji i škola pristali na istraživanje. U istraživanju su se provodili različiti upitnici u kojima su ispitanici sami procjenjivali na skali od 1-5 koliko se određena izjava odnosi na njih. Također sličnim upitnikom istražila se i percepcija roditeljskog ponašanja od strane djece, dok su za školski uspjeh uzeli prosjek ocijena na kraju školske godine.

Istraživanje pokazuje kako su emocije učenika sastavni dio poučavanja i učenja. Djeca koja imaju sposobnost inhibriranja ljutnje, anskioznosti i bespomoćnosti te aktivaciju mirnoće, zadovoljstva i nade postižu veću razinu koncentracije na zadatak te su uspješnija u funkcioniranju u školi. No, začuđujuće u jednoj od podskupina dječaka pokazalo se da dječaci  koji su podložniji ljutnji i manje bojažljivi  postižu bolji školski uspjeh. To je moguće objasniti time što dječaci žele izbjeći negativne emocije ljutnje i frustracije te stoga ulažu veće napore u učenje i ostvaruju bolje rezultate. Uzimajući ovaj pozitivan aspekt ljutnje i frustracije u obzir javlja se pitanje bi li trebali mjenjati način podučavanja dječaka? Trebali im dopustiti da iskuse ove osjećaje ili bi ih trebali i dalje podučavati emocionalnoj regulaciji negativnih osjećaja?

Također roditeljsko ponašanje ima važnu ulogu u prilagodbi djece te u oblikovanju njihove emocionalne inteligencije koja onda utječe na školski uspjeh. Istraživanjem se pokazalo da ovaj čimbenik puno više utječe na dječake nego na djevojčice, te je kod djevojčica gotovo zanemariv. Dječaci koji percipiraju da ih roditelji (osobito majke) prihvaćaju, odrastaju u podržavajućem i sigurnom okruženju, što povoljno utječe na razvoj njihova samopouzdanja u raznim aktivnostima pa tako i u učenju što dovodi do boljeg školskog uspjeha. Time su autorice pokazale da majke imaju veliku i važnu ulogu u odgoju svojih sinova, a što potvrđuje i izreka da su dječaci „mamini sinovi“. Koje je vaše mišljenje? Iz vlastitog iskusta možete li potvrditi je li dobar odnos s roditeljima važan samo za dječake ili je važan i za djevočice također?

U zaključku treba istaknuti kako je potrebno više istraživanja na ovu temu, te da je ovo istraživanje obuhvaćalo uglavnom homogen uzorak ispitanika koji dolaze iz funkcionalnih obitelji, te su ta djeca u prosjeku bila uspješnija u školi od svojih vršnjaka. Unatoč tome neki čimbenici poput emocinonalne regulacije ljutnje kod dječaka dovode u  pitanje dosadašnja istraživanja, ali i dovodi u pitanje način na koji društvo percipira efikasnu emocionalnu samoregulaciju dječaka. Vidljivo je da ovo naizgled istraženo i poznato područje psihologije krije još puno iznenađenja i da je vrijedno proučavanja kako bi kvalitetnije poučavali djecu, ali i njihove roditelje, te upotpunosti ostvarili njihove potencijale.