Čega smo se bojali kada smo bili djeca? Važnost iskustava budućih odgajatelja za njihov rad s djecom

Aspekt odgojno-obrazovnog rada kojemu bi se neupitno trebala posvetiti posebna pažnja, osobito kada je riječ o odgajateljima djece rane i predškolske dobi, jest upravo ličnost odgojno-obrazovnog djelatnika. Naime, osim brojnih teorijskih postavki koje potvrđuju da kvalitetu odgoja određuju različita psihološka i pedagoška znanja odgajatelja, ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da odgajatelj na dijete djeluje čitavom svojom osobom, dakle ne samo onim što zna, nego i onim što jest, što podrazumijeva strukturu ličnosti odgajatelja, njegov životni stil, preferencije, stavove i vrijednosti koje njeguje i cijeni. Iz toga proizlazi zaključak da djetetu za zdrav i pravilan rast i razvoj treba druženje s kvalitetnom odraslom osobom, a to odgajatelj može postati osvještavanjem svojih vrlina i mana. Tim povodom autorice S. T. Vorkapić i I. Knapić su provele istraživanje na temu strahova iz djetinjstva kod budućih odgajatelja.

U kontekstu strahova i anksioznosti nameće se logičan zaključak da odgajatelj, kao osoba koja je u svakodnevnom intenzivnom kontaktu s djecom rane i predškolske dobi, mora biti emocionalno stabilna osoba koja je eventualne malobrojne strahove iz djetinjstva uspješno prevladala i čija ličnost u sebi ne krije tragove anksioznih poremećaja. Upravo stoga odgajatelj mora u središtu svog odgojno-obrazovnog djelovanja imati dijete, njegove potrebe i interese, kao i cjelovit razvoj svakog djeteta, a to neće biti u mogućnosti ukoliko je zaokupljen vlastitom nesigurnošću i strahovima.

Najjednostavnija definicija straha jest ona prema kojoj strah predstavlja neugodan osjećaj koji se javlja u pojedincu u trenutku suočavanja s nekim vanjskim objektom (živa osoba, životinja, situacija, zvuk, miris) ili unutarnjim sadržajem (strašne osobe, duhovi, čudovišta, opasne ili potencijalno opasne situacije) koji osoba u sebi stvori.  Nadalje, strah možemo definirati i kao normalnu reakciju na prijetnju iz okoline, a razlikuje se od anksioznosti u interpretaciji prijetnje kao neposredne te prema prirodi fiziološkog uzbuđenja kao alarmne reakcije.  Razlog „prerastanja“ strahova leži u kognitivnim sposobnostima koje se povećavaju sukladno dobi djeteta, odnosno djeca postupno uče razumjeti razliku između prave opasnosti i onoga što ne može nanijeti ozbiljnu štetu, te kako se zaštititi.

Prema klasifikaciji strahova djece rane i predškolske dobi, razlikuju se sljedeće vrste strahova:

a) Urođeni (separacijski strah, strah od nepoznatih osoba, strah od iznenadnih i jakih zvukova)

b) Socijalizacijski ( strah od gubitka, napuštenosti i odvajanja, koji možemo povezati sa strahom od gubitka ljubavi)

c) Naučeni strahovi (strah od životinja, strah od liječnika, strah od pljačkaša, otmičara i lopova, strah od vremenskih nepogoda, strah od imaginarnih bića, a prisutni su i noćni strahovi i more)

d) Egzistencijalni strahovi (strah od bolesti i nesreća i strah od nasilja koji u svojoj podlozi ima negativno iskustvo u neposrednom okruženju)

Na temu strahova iz djetinjstva provedeno je istraživanje nad 86 studenata Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja pri Učiteljskom fakultetu u Rijeci. Studenti su bili u dobi od 18 do 29 godina. Istraživanje se provelo tako da su studenti pismeno naznačili na popisu 36 najčešćih predškolskih strahova koje su doživjeli, te su ih nakon toga rangirali po intezitetu. Također dobili su mogućnost nadodati neki strah ukoliko nije bio naveden. Cilj istraživanja bio je utvrditi strahove o kojima su studenti izvjestili, analizirati odnos doživljenih strahova s varijablama dobi i analizirati intezitet strahova o kojima su studenti izvjestili da su ih doživjeli.

Naposljetku, najintenzivniji strah iz predškolskog perioda o kojem su studenti retrospektivno izvijestili jest Strah od pauka, a zatim slijede: Strah od liječnika, zubara, Strah od oluje, grmljavine, munje, Strah od imaginarnih bića (vraga, duhova, čudovišta, vampira, babaroga), Strah od opasnih osoba (otmičara, ubojica, provalnika, zlih ljudi, silovatelja, terorista, pedofila, narkomana i alkoholičara), a na 5. mjestu po rangu nalazi se Strah od mračnih prostora, ulica, biti kod kuće u mraku. O najviše doživljenih strahova u djetinjstvu izvjestili su mlađi studenti za razliku od njihovih starijih kolega koji su izvjestili o nešto manjem broju strahova. Ta pojava se može objasniti činjenicom da je bio malen broj ispitanika te je u tom slučaju taj fenomen zanemariv.

U zaključku s obzirom da je predškolski period iznimno osjetljivo razdoblje u životu svakog djeteta, što ujedno znači i period intenzivnog razvoja različitih sposobnosti na kognitivnom, psihomotornom i afektivnom polju. U svemu tome, vrlo je bitan i sam odgajatelj kao model i uzor, koji svojim vlastitim ponašanjima i reakcijama daje primjer što predstavlja najsnažnije odgojno sredstvo. Kvalitetan i savjestan odgajatelj kontinuirano bi trebao usavršavati svoje profesionalne kompetencije, ali i svoju osobnost neprestano preispitujući i osvještavajući svoju implicitnu pedagogiju, odnosno skriveni kurikulum kojim na djecu svoje odgojno-obrazovne skupine snažno utječe prenoseći im vrijednosti, stavove i ponašanja koje i sam njeguje.

Smatrate li da strahovi iz predškolskog razdoblja utječu na vaš sadašnji život te u kojoj mjeri? Mislite li da su dječji strahovi opravdani? Također, u kojoj mjeri roditelji utječu pozitivno ili negativno na strahove kod svoje djece?

Školski uspjeh mladih adoloscenata: važnost uloge osobnih i obiteljskih čimbenika

Školski uspjeh djece određuje njihovu mogućnost daljnjeg školovanja, tj. odabira zanimanja te stoga to ima veliki utjecaj na kvalitetu njihovog budućeg života. Na školski uspjeh utječu osobni čimbenici poput temperamenta, sposobnosti emocionalne regulacije i sposobnosti prilagodbe, ali mogu utjecati i vanjski čimbenici poput obitelji, škole i vršnjaka.

Upravo ovim problemom pozabavile su se autorice I. Macuka i I. Burić u članku Školski uspjeh mladih adoloscenata: važnost uloge osobnih i obiteljskih čimbenika. Cilj istraživanja je bio utvrditi korelaciju između osobnih i obiteljskih čimbenika na sveukupni školski uspjeh adoloscenata. U istraživanju je sudjelovalo 553 djece (275 učenica i 278 učenika) prosječne dobi od 13 godina, čiji su roditelji i škola pristali na istraživanje. U istraživanju su se provodili različiti upitnici u kojima su ispitanici sami procjenjivali na skali od 1-5 koliko se određena izjava odnosi na njih. Također sličnim upitnikom istražila se i percepcija roditeljskog ponašanja od strane djece, dok su za školski uspjeh uzeli prosjek ocijena na kraju školske godine.

Istraživanje pokazuje kako su emocije učenika sastavni dio poučavanja i učenja. Djeca koja imaju sposobnost inhibriranja ljutnje, anskioznosti i bespomoćnosti te aktivaciju mirnoće, zadovoljstva i nade postižu veću razinu koncentracije na zadatak te su uspješnija u funkcioniranju u školi. No, začuđujuće u jednoj od podskupina dječaka pokazalo se da dječaci  koji su podložniji ljutnji i manje bojažljivi  postižu bolji školski uspjeh. To je moguće objasniti time što dječaci žele izbjeći negativne emocije ljutnje i frustracije te stoga ulažu veće napore u učenje i ostvaruju bolje rezultate. Uzimajući ovaj pozitivan aspekt ljutnje i frustracije u obzir javlja se pitanje bi li trebali mjenjati način podučavanja dječaka? Trebali im dopustiti da iskuse ove osjećaje ili bi ih trebali i dalje podučavati emocionalnoj regulaciji negativnih osjećaja?

Također roditeljsko ponašanje ima važnu ulogu u prilagodbi djece te u oblikovanju njihove emocionalne inteligencije koja onda utječe na školski uspjeh. Istraživanjem se pokazalo da ovaj čimbenik puno više utječe na dječake nego na djevojčice, te je kod djevojčica gotovo zanemariv. Dječaci koji percipiraju da ih roditelji (osobito majke) prihvaćaju, odrastaju u podržavajućem i sigurnom okruženju, što povoljno utječe na razvoj njihova samopouzdanja u raznim aktivnostima pa tako i u učenju što dovodi do boljeg školskog uspjeha. Time su autorice pokazale da majke imaju veliku i važnu ulogu u odgoju svojih sinova, a što potvrđuje i izreka da su dječaci „mamini sinovi“. Koje je vaše mišljenje? Iz vlastitog iskusta možete li potvrditi je li dobar odnos s roditeljima važan samo za dječake ili je važan i za djevočice također?

U zaključku treba istaknuti kako je potrebno više istraživanja na ovu temu, te da je ovo istraživanje obuhvaćalo uglavnom homogen uzorak ispitanika koji dolaze iz funkcionalnih obitelji, te su ta djeca u prosjeku bila uspješnija u školi od svojih vršnjaka. Unatoč tome neki čimbenici poput emocinonalne regulacije ljutnje kod dječaka dovode u  pitanje dosadašnja istraživanja, ali i dovodi u pitanje način na koji društvo percipira efikasnu emocionalnu samoregulaciju dječaka. Vidljivo je da ovo naizgled istraženo i poznato područje psihologije krije još puno iznenađenja i da je vrijedno proučavanja kako bi kvalitetnije poučavali djecu, ali i njihove roditelje, te upotpunosti ostvarili njihove potencijale.